Večer za pamćenje i raznoliki svjetovi

Po muci se poznaju junaci, kao što se po jutru dan poznaje. Bio bi to sažetak dojmova ovogodišnjeg otvaranja našeg najstarijeg i najvećeg ljetnog festivala koji se tradicionalno otvara 10. srpnja. Nije lako uvijek iznova pronalaziti idealnu ravnotežu između zadanog i novog kao odraza aktualnog programa. Umjetnička ravnateljica Igara, pijanistica Martina Filjak, sa svojom je ravnateljicom dramskog programa, glumicom Senkom Bulić, došla na ideju povjeravanja zadatka jednoj od naših najboljih dramaturginja Željki Udovičić Pleština i koreografu s redateljskim mjuzikalskim iskustvom, Leu Mujiću. Uspjeli su ispuniti očekivanja – postići tako krhku ravnotežu između očekivanja i iznenađenja, dosegnuvši traženu dinamiku protoka radnje u kontinuiranim izmjenama dramskih i glazbenih tekstova, te protokolarnih govora.

Podizanje festivalske zastave koja će se vijoriti sljedeća 44 dana / Snimio  Grgo Jelavić  / PIXSELL

Bio je to istodobno najljepši način da se odabranim primjerima kazališno-glazbenog repertoara najavi sukus ovogodišnjeg festivala. Dramaturginja je spretno iskombinirala zadane simbole s knezom koji predaje ključeve grada umjetnicima, te ulomke triju drama koje se ove godine premijerno uprizoruju. Svjetovi su vizualno i stilski bili podijeljeni na povijesnu i suvremenu stilizaciju u kreacijama kostimografa Lea Kulaša: povijesne su crvene toge nosili gradski moćnici pa i knez na terasi palače Sponza, dok su glumci pod njima bili u kostimima iz novih predstava koje će obilježiti ovogodišnji festivalski program: Držićeva Skupa, Shakespeareova Richarda III. i Ibsenove Žene s mora. Poput dramaturginje i kostimograf je angažiran na prvoj premijeri, Držićevu Skupu u režiji Paola Magellija, koji je otvorenje iskoristio kao modnu reviju vlastitih maštovitih krojeva satkanih prema modi 1950-ih godina.

Ozračje filmova zlatnog doba holivudske produkcije s mediteranskim štihom pobudile su i dvije vespe na kojima su na scenu stupili „njarnjasi“ scenskog mimohoda – Anđela Ramljak i Marjan Nejašmić Banić, te uz glumački dominantne Franu Maškovića i Nives Ivanković najavili prvu dramsku premijeru. Na „taraci“ je stasom i glasom dominirao Maro Martinović kao knez, dok je njegova sestra Perica uz kolegice Niku Lasić, Natašu Dangubić i Mirej Stanić „plela vezivno tkivo“ između zadanih tekstualnih ulomaka. Tonski su kontrast interpretacije donijeli Barbara Nola i Bojan Beribaka u dramskom prizoru iz Richarda III. kojega će na Lovrjencu režirati Vito Taufer, a poseban su „film“ u maniri vodenih nimfi iz Ibsenove Žene s mora koja nas krajem festivala očekuje na Lokrumu u režiji Ivana Plazibata iznijele mlade Anđela Ramljak i Nikolina Prkačin bućkajući se u vodi Male Onofrijeve fontane.

Kao da je dio scenarija bio i govor gradonačelnika Mate Frankovića koji se simbolički osvrnuo na dubrovački statut iz 13. stoljeća kao primjer kojim je nakon požara formirana povijesna jezgra grada kakvu poznajemo danas, kojom su kuće dobile dimenzije, ulice red, a prostor svrhu. S neskrivenim je ponosom naglasio kako je festival odavno prerastao granice umjetnosti i postao neodvojiv dio gradskog identiteta. U nastavku dirljiva obraćanja publici odao je počast i braniteljima koji su obranili Grad, kao i „njegovo pravo na to da se okupljamo, stvaramo, govorimo, pjevamo i sanjamo – njima dugujemo vječnu zahvalnost“.

Do vrhunca sa završnom Himnom slobodi Jakova Gotovca prema tekstu Ivana Gundulića, čiji kip s rascvjetanim očima i cipelama resi ovogodišnje plakate Igara, doveo je amblematski folklorni ansambl Linđo. Kako ove godine na programu gostuje i Mariborski balet, a redatelj ceremonije je koreograf, važan dio sadržaja bile su i Mujićeve apstraktne koreografije na ulomke iz kantate Carmina Burana s baletnim prvacima ansambala Zagreba, Maribora i Ljubljane (Kenta Yamamoto, Balint Rauscher, Matteo Moretto i Emilie Gallerani Tassinari).

Vezu sa svijetom činili su glazbeni brojevi koje je sve redom, osim kad je nastupio Linđo, izvodio Minhenski radijski orkestar pod vodstvom maestra Ivana Repušića, otkrivši višu dimenziju kultiviranog orkestralnog muziciranja od one naših orkestara, te, kao i sljedeće večeri koja je donijela izvedbe kantate Carmina Burana Carla Orffa, ali i partiturâ Lisinskog, Wagnera te Gotovca. Izvođenje hrvatske glazbe tom njemačkom orkestru nije strano, tome ga je proteklih devet sezona višestruko „podučio“ njegov donedavni šef dirigent kojemu su te prve dvije večeri Igara bile posljednji nastupi s ansamblom u toj ulozi. Maestro je pokazao nevjerojatnu moć medijacije različitih glazbenih skupina u kojima se briše granica između profesionalnosti i amaterizma.

Golemo su zborsko tijelo zajednički činili zagrebački Akademski zbor „Ivan Goran Kovačić“, te dubrovački zborovi Libertas i Blasius, Dubrovački komorni zbor, kao i Dječji zbor tamošnje Umjetničke škole Luke Sorkočevića koji je otpjevao pjesmu Grad čarobnjak Đele Jusića. Anđeoskim je glasom sopranistica Marija Kuhar Šoša uz orkestar izvela Solvejginu pjesmu iz Griegova Peera Gynta kojom je vruća večer osvježena „Svjetlošću sjevera“, kako glasi tema ovogodišnjeg festivala. Večer za pamćenje tiho je promatrao vitez Orlando čiji je kip nakon osam godina ponovno otkriven pred crkvom sv. Vlaha, premda su mu sada trajno uklonili jarbol i smjestili ga uz Gradski zvonik na Luži, istočnom kraju Straduna, na koji su glumci uz plesače i svestrane linđovce u završnici podigli festivalsku zastavu koja će se tamo vijoriti sljedeća 44 dana.